September 20, 2018

U busu je najbolje!

Tako ja jutros krenuh u 7h iz Budve.
Srećom prazan bus, ja zauzela dva mjesta i legla da spavam. U Kotor ulazi žena, i do Bileće nije prestala pričat sa vozačem, otvoreno se udvarajući, nego simpatična žena i zabavna jako, nekako vedra i pozitivna za promjenu pa joj se moglo oprostit ;)
PRVA GRANICA, sat vremena. Turke neke izbacili pa ih od glave do pete provjeravaju. Zatvorili ih neđe i čekamo i čekamo.. izlaze oni, s novčanicima u rukama. Aha, to je to. Dobro.
DRUGA GRANICA. Sat vremena. Posle sat vremena torokanja ljudi, vozač javlja da je autobus pokvaren i da smo za to toliko čekali. Prelazimo u drugi. Ona žena sad vidje mlađeg vozača pa dade  110posto sebe, i stvarno toliko je zabavna svi smo se smijali. 
Izašla ona, odjednom tišina u busu ali ne zadugo.. SUPER, reko', hajde da odspavam..
MUZIKA DRLJA haos, neki stranci se razbudili pa pričaju na nekom KO-CE-TI-GA-ZNAT-KOJEM jeziku a ja ne mogu da ne obratim pažnju na riječi pjesme koja ide u tom trenutku.. morala sam zapisati u notes da ne bih zaboravila tu genijalnost. Kaže- ona ne zna šta tebi radim ja već 2, 3 vikenda; zato cu šifru da joj dam tvog telefona da se živa nagleda.. i ja to slušam i slušam..
Došli do Mostara konačno uz sve napade panike putnika, pitanja, smaranja, grickanja, smrđenja.. neki momak 8 puta tražio da izađe da vrš nuždu pa su se svi našli pametni da kažu da je to nečuveno, jedna cura kaže na lošem srpskom,-" zaśti ne piśa u nekoj flaša?" Mislim se, piśala bi ti meni u kantu pa da te vidim pametnice.
Nego dobro, krećemo iz Mostara i na pola puta do Jablanice dolazi momak (onaj popiśanko) i kaže da fali jedna žena. Vozač je izgledao baš ono nasjekiran(pravo). Ništa, nastavljamo. Zaustavlja ga policija, on nervozan. Njene stvari u busu ali putuju same. Vozač počinje da pjeva.. .....
Dolazimo u Jablanicu, pola sata pauza a vec je bilo 5 sati. Naručujem tufahiju, i donosi mi ona nešto gnjilo, malo. Ja zagrizem, i želudac mi se prevrne. Gospođo, ova vam je pokvarena.. -(upitno me pogleda pa pogleda i tufahiju) ..doobro. Doneću drugu ako je tako. Donela posle 20 min ja pojela i otišla u bus.
Kad eto ti tamo!
Ulazim, sjedam; vozač me pita jesi li vidjela ženu da je izašla u Mostar? Jesam. On me pogledom upućuje na nju iza mene a ona nakostriješena.
-TI SI VIDJELA DA SAM IZAŠLA. NISI NIŠTA REKLA. JA SAM MISLILA DA SI TI, KAD VEĆ IDEŠ SAMA DO SARAJEVA, ODGOVORNA. JESI LI UVIJEK TAKO NEODGOVORNA?
-Gospođo, šta sam vam ja kriva sad ne razumijem? Jeste mogli da se javite nekome?
-TI SI KRIVA. TI SI JEDINA KRIVA. ZNAŠ LI TI KAKO JE IZAĆ IZ WCA A BUSA NEMA?
-ne znam jer ne izlazim u wc kad nije rečeno da imamo pauzu, posebno ne da se ne javim nikome.
-OVA CURA JE STVARNO...
Posle mi vozač kaže kad smo došli, nemoj tebe ko da dira, nisi ti ništa kriva zlato.
Izlećem 300 na sat iz busa.

Dolazim u Sarajevo u 19 i 15h.
12 h vožnje ljudi.. i cijelo vrijeme ona muzika..

Lee Dee

February 5, 2018

a Julija k'o Julija :)

Pakujem kofer, kupam Bejbi, razmišljam kako ovog puta ne idem kući prije ljeta.
Odo' ja u Zenicu.

                                                   *   *   *                                                                          

Hodam s Mikijem, šetkamo po Sarajevu i nailazimo na parkić mali na Čobaniji gdje preko puta na krovu neke stare kuće čeka barem 100 golubova. Čekaju na jednu staru babicu koja svako jutro, u isto vrijeme prolazi parkićem i razbacuje mrvice hleba od juče, prekjuče. Znala sam da će da se sjate ako i mi to pokušamo, a i , iskreno, ganjala sam dobru fotografiju haha.
Samo što sam i ja podesila kadar, kad zvoni mi telefon.
Nepoznati broj. Bosanski.
Inače se ne javljam nepoznatim brojevima, ali nešto sam imala osjećaj da nekome trebam a s obzirom da je to bilo tik pred ispite, znala sam da moram da se javim.

"Halo, Lidija, jesi ti?"
"Jesam, jesam a ko.." (prekide me neki simpatični glasić)
"Selma ovdje. Selma Spahić."
BLOK
"Aha.. ćao!" (izvrištala nečujno u slušalicu. Znala sam da me ne zove bezveze.)
".. nadam se da te ne ometam i da nije kasno ali htjela sam da te pitam nešto. Radim Romea i Juliju i jako bih voljela da ti igraš Juliju.."

Sad slijedi onaj filmski trenutak kad odmakneš slušalicu i ne vjeruješ 10 sekundi, prođe ti milion misli kroz glavu, razmišljaš kako se ne vraćaš kući jer ovaj put imaš veliki razlog, a Miki me gleda i pogledom pita-ko je, šta je, jesi dobro- a ja ne mogu reći i kao potpuno pri sebi vratim slušalicu na uvo:
"Da, naravno.."

Razgovor je dalje tekao, iskreno ne sjećam se šta smo pričale. Meni je u glavi bilo samo da javim svojima da se nešto čudno desilo haha.
Par dana ranije dobila sam ulogu u dječjoj predstavi pa mi je bilo nestvarno da mi se za tako kratko vrijeme dešava nešto tako veliko. Prvi profesionalni koraci u svijetu glume u kojem se još uvijek ne snalazim onako kako bih voljela.
Stalno razmišljam, stalno se preispitujem, šta je to što me vuče ovom čudesnom svijetu, šta je to što me tjera i drži tako čvrsto da me svaki poraz uzdrma do depresije.
Još uvijek ne znam odgovor, ali dobila sam priliku da saznam. Dobila sam priliku da dokažem sebi i drugima da ja to mogu. Selma me zvala..

Prošlo je od tada neki kraći period, sedmice su u pitanju. Ja večeras pakujem kofer da se selim na 2 mjeseca u Zenicu gdje će predstava i da se radi. Čeka me ansambl Narodnog pozorišta a ja budala sa treće godine.. strah me zanosi. Bejbi ide sa mnom, to mi je bitno :)

Imam toliko planova. Sve mi se čini, da već imam 22 godine i da se ovaj moj životni vijek zaletio sa piste ogromnog svemira a ja se nisam još vezala. Kako je to čudno. Nekad zapadnem u neki mračni dio postojanja i onda razmišljam kako 22 godine nisu malo. Možda će neko reći da lupetam ali to je činjenica. Ljudi umiru na raznorazne načine, možda mi nije još puno preostalo :P hahah šalim se. Mislim, nadam se. :)

Uglavnom, ispred mene je težak zadatak, veliki tim, talentovani, iskusni ljudi. Koliko sam uzbuđena toliko sam i prenervozna. Samopouzdanja sve manje i manje, a sad nije vrijeme za to. Sad je vrijeme da se stisnem što više mogu, i da uživam u trenucima koji će, sigurna sam, prebrzo proći. Imamo manje od 2 mjeseca do premijere. To daje svemu tome, pored ostalog, i dozu odlučnosti i zagrijanosti.
Srećna sam što neću kući. Ne želim. Želim da radim i da nadograđujem naučeno. Nije moglo ispasti bolje vrijeme, jer ova treća godina je nekako presudna. Već je prošlo pola ali uviđam da se mijenjam. Psihički. Nekako te tjera da odrasteš i da staješ, konačno, iza svojih izbora.
Nisam najponosnija na uspjeh u glumi do sada, ali valjda je ključ u tome da se ne predaš.

Uglavnom, kupili mi neke kiflice i Miki se namontirao da ga golubovi sa krova dobro vide haha . Čim je prepolovio onu kiflicu, tačno onaj prvi zvuk mrvljenja.. i eto ih! Vjetar u kosi, čovječe, kao da je helihopter. Par loših slika, pregršt ljubavi i osmjeha, doza kukavičluka i previše neke iznenadne sreće da se možda svi ti putevi konačno spajaju i da ću do 23. rođendana imati barem jednu veliku ulogu iza sebe.
Šta da obučem 27. marta za premijeru?


Šaljem ti osmjehe Dolores, puno toga si me naučila, a tebi Darko čuvam zagrljaj za 10. februar :)

LeeDee





Post Ads (Documentation Required)

Author Info (Documentation Required)