November 28, 2016

Pada snijeg, padam i ja na nos

Ne volim snijeg. Volim ga samo gledati kroz prozor dok je u kući toplo i dok traju novogodišnji filmovi. Čim ja moram izaći i prošetati po klizavom asfaltu, loše mi je. Druga stvar, ne volim onu bjelinu, izaziva mi mučninu (yo!). I evo danas ponovo počeo da pada snijeg u Sarajevu (prvi put je pao prije nekih mjesec dana onako bezveze) i nadam se da ga već sjutra neće biti.

Istrčala sam s akademije i vidjeh da sam slučajno ostala u patikama koje koristim samo za časove a da su mi čizme ostale u vježbaoni. Bila sam previše lijena da se ponovo popnem na četrvti sprat pa sam požurila kući jer je vani prehladno. Od akademije do mog stana na Soukbunaru ima jedno 10, 15 minuta, zavisi od vremena. Uglavnom je uzbrdica. Tako sam ja lagano koračala i zaista pazila gdje i kako stajem jer ima jedan dio sa klizavim kamenjem gdje ako padneš, nema te. I pređem ja to lagano i taman korak do ravnog asfalta i ja se okliznem i samo se prostrem. Nježno sam pomazila mekani pod i sa onim osmjehom zvanim sve-je-u-redu-baš-sam-blesava (ako je ko bio svjedok) ustanem i nastavim.

Volim ja s vremena na vrijeme ljubljenje s podovima. Radije to nego otići taksijem. To je posebna priča. Sigurna sam da sam ih ranije pominjala jer je nemoguće da sam to prećutala.
Poslednji put sam nažalost ponovo morala da zaustavim prvi taksi koji je stao jer mi je telefon bio izgašen i naravno, ko će drugi nego SARAJEVO TAKSI. Ljudi dragi, ako želite da vam ovaj grad ostane u lijepom sjećanju ne sjedajte u ove taksije. Oni deru. Deru kožu. Em što su jaaako neprijatni, em što pojma nemaju gdje su mjesta na kojima sam do sada trebala da idem, em što sami uzimaju bakšiš ukoliko im ne date tačno onoliko koliko je izbacio taksimetar, em što su zaista preskupi. Bukvalno sam morala da molim čovjeka da me odveze kući i kada je krenuo, negdje na pola puta naiđe neka rupa, neki radovi u toku, i on meni počne da se dere kako sledeći put treba da popunim ovu rupu pa da ga onda zovnem, na šta sam ja rekla da mi ne pada na pamet da ga ikad više zovnem. Naravno, tu se i završila sva naša priča.. i vožnja. Nisam mu platila a on mi je opsovao sve živo i neživo. Non stop ponavljam svim dragim ljudima da se klone Sarajevo taksija jer neljubaznije i odvratnije osoblje ne postoji. Za sve što vam treba pozovite 1516, taksi Samir&Emir, nisu najjeftiniji ali su odlični.

Uglavnom, morala sam da obilježim ovaj, neka bude, prvi snijeg i prvi zimski pad pa će ih, ako-Bog-da biti još ;)
Trenutno se zanimam snimanjem nečeg što ću izbaciti ili sledećeg mjeseca ili sledeće godine, vidjećemo kako budem imala vremena haha, ali biće super. Tako da pratite, a u međuvremenu pišite ili na fb, ili na mail, ili na insta, ili ovdje (gdje sam surovo izložena anonimnim komentarima haha).

Za sjutra ide jedna priča iz Mostara! Pozdrav.

LeeDee



Lizanje dupeta, da ili ne?

Prije svega, izvinjavam se zbog neprimjerenih riječi ali ovaj fenomen se jednostavno ne može drugačije nazvati.
U svijetu sam u kojem trenutno gradim svoj put. Svaki korak koji preduzimam je korak vezan za moju budućnost a trenutno je to akademija. E sad, sve ono što sam ja mislila da je akademija i da su ljudi koji upišu akademiju se do sada znatno promijenilo, nešto na bolje, nešto na gore. Posebno ovaj dio vezan za ljude. Nevjerovatno je koliko smo svi različiti i kako drugačije gledamo na svoj poziv.
Prelazim odmah na stvar. Da bi dobili ulogu u studentskom filmu ili ulogu u diplomskoj predstavi nekog studenta četvrte godine, ili možda neku veću ulogu, niko od vas ne mora da se nabija u dupe nekome. Čast izuzecima koji smatraju da to nije put koji treba da slijede, a ima nas, fala Bogu, više nego ovih drugih. E sad, kako se izboriti da ne pojedeš osobu koju znaš vrlo dobro a koja je u društvu nekog ko može ponuditi neku ulogu, potpuno drugačija? To stvarno nekad deprimira jer pomisliš da tako treba, da to moraš i ti iako prirodno nisi takav. NE MORA. Apsolutno nikako ne mora i ne treba!

Čudno je kad shvatiš da zapravo nemaš pojma a još čudnije što niko ne vidi, niko ne prepoznaje tu lažnu fasadu spremnu da iskoristi sve što je na putu u svoj svojoj veličini. Ono što mene zapravo nervira u svemu tome je to što ti iskorišteni ljudi nikada, vjerovatno, neće provaliti da su iskorišteni. To nije moj posao, ne treba da se miješam ali sam i ja ta koja je dijelom iskorištena jer dajem dio sebe da bih nekad pomogla istima. Onda pomislim, u što sam se uvjerila da je i istina, ko zna šta sam ja takvim ljudima kad su mi leđa okrenuta. Žalosno je što sam morala postaviti gard još prošle godine da bih zaštitila sebe od uticaja. Zapravo, na akademiji ne važim za najkomunikativniju osobu ali eto, razlog je upravo ovaj. NE ŽELIM zbog uloge koju ćeš mi dati sjutra sada da ti ližem dupe i da se usiljeno smijem i da glumim ko zna šta dok pričam s tobom a da to zaista ne mislim. Ne želim da svoj život pošaljem u tom pravcu ni u jednom trenutku. Ali svako ima svoj neki plan i cilj, je l?

Ne znam ko je na ovoj akademiji postavio standard da ako vidim u kafani nekog režisera, prilazim za sto i upoznajem se s njim s pričom da sam glumica. Pa Bože, naši ispiti su otvoreni, onaj koga zanima će doći, pogledaće, ako vidi nekog ko mu odgovara pozvaće. Ne kažem da se ne treba ni sa kim upoznavati, ali ne treba ni očigledno iz koristi prilaziti, pa ima li ičeg očajnijeg? Prije svega, to je sumnja u sebe i svoje kvalitete pa moraš poseći za nekim drugim sredstvima koji su totalno pogrešni. Svjedok sam svakakvih stvari, priča, upoznavanja.. ne mogu ni opisati koliko se loše osjećam zbog takvih ljudi koji kvare sve što sam ranije mislila. Razumijem, svi se borimo za svoje mjesto u svijetu, svi se borimo za par minuta na ekranu ili u pozorištu ali ne mogu da ne kažem da me nekad boli što će nas ovakvi "primjeri" na osnovu svojih lažnih, našminkanih lica sjutra predstavljati. Nego sada je tu red na nas koji ćemo se potruditi da ipak mi budemo ti koji će predstaviti ovaj studij u pravom svjetlu.

Svi vi koji ćete tek upisati akademiju ili ste na prvoj godini, pomirite se s tim da ovakvih ljudi ima i da će ih biti još, i da će vas pregaziti i rascijepati na komade čim im se pruži prilika za to. U svemu tome najbitnije je da ostanete ono što jeste, ukoliko i vi sami niste takvi, pa stvoriti neki svoj način, pozitivan iskren način kojim ćete doći do toga da s ponosom kažete da ste sve zaradili svojim radom a ne lažima i sebičnošću.

Koliko zna da bude idealno toliko zna da bude i nepodnošljivo biti na akademiji. Ljudi, jednostavno, sve što hoda smatraju konkurencijom, umjesto da se podržavamo i guramo jedni druge. Toliko ima pretvaranja i neke zavisti da ponekad zaista ne želim prolaziti hodnicima. A sve ovo će se uzeti protiv mene iz razloga što nisam upala u zamku akademije, jer kada jednom upadneš nikada ne možeš izaći pa svako ko nije iz te "družine" bude otpisan.

Ono što sam ja sanjala to ću i slijediti. Sve ono što jesam se neće promijeniti i drago mi je što imam taj neki stav, još uvijek u izgradnji, ali bar znam da je iskren i normalan. Ona strast koja me vuče glumi, pozorištu, filmu i svemu vezano za ovaj posao, će nastaviti da me gura iznad svih ovih, pomalo smiješnih, stvari o kojima sam pisala. Nekako slomi kada se sretnete oči u oči sa ružnom realnošću ali da i neki vjetar u leđa za još boljim postupcima, a vi koji ćete tek upisati akademiju znajte da smo ovdje da učimo a ne  da se takmičimo. Ovdje smo da izgradimo sebe u najbolju moguću osobu i glumca i da iscrpimo sve ono što akademija daje a daje mnogoo. Ovdje smo da budemo srećni i iskreni i pravedni prema sebi pa i prema drugima koji će nam sjutra biti partneri. Otvorite oči i ne ulazite previše naivno u sve ovo jer je akademija i ovaj studij uopšte nešto mnogo zajebano, i ako nemate svoj stav pokosiće vas. Uvijek se trudite da nadmašite sebe a ne svog kolegu. Sebi postavljajte visoke ciljeve, mnogo čitajte, gledajte, pratite, analizirajte, svašta neka vam je u glavi ali nikada ne pretvaranje i laž jer to nikako nije sredstvo kojim bi trebalo da se koristite.

Nisam najpametnija, najtalentovanija, najbolja osoba ovdje ali niko ne zna kako je na akademiji dok je ne upiše pa mi je drago i iz tog razloga što mogu da uputim buduće kolege na neke stvari s kojima će se često sretati. Ima tu još dosta i lijepih i manje lijepih stvari, ali ja ni u jednom trenutku nisam požalila što sam ovdje i nadam se da nikad i neću, jer sve je ovo građenje sebe kao osobe tako da sam srećna što postoje loši primjeri koji me usmjeravaju na pravi put.

I još nešto, ne zaboravite da je ovo nešto najljepšte na svijetu i da je naš posao i taj talenat koji imamo naše najbolje oružje koje koristimo da bi popravili a ne pokvarili. S razlogom je to dodijeljeno baš nama i cijela filozofija u tome jeste da ne sjebemo ono što imamo.


LeeDee

Post Ads (Documentation Required)

Author Info (Documentation Required)