November 28, 2016

Pada snijeg, padam i ja na nos

Ne volim snijeg. Volim ga samo gledati kroz prozor dok je u kući toplo i dok traju novogodišnji filmovi. Čim ja moram izaći i prošetati po klizavom asfaltu, loše mi je. Druga stvar, ne volim onu bjelinu, izaziva mi mučninu (yo!). I evo danas ponovo počeo da pada snijeg u Sarajevu (prvi put je pao prije nekih mjesec dana onako bezveze) i nadam se da ga već sjutra neće biti.

Istrčala sam s akademije i vidjeh da sam slučajno ostala u patikama koje koristim samo za časove a da su mi čizme ostale u vježbaoni. Bila sam previše lijena da se ponovo popnem na četrvti sprat pa sam požurila kući jer je vani prehladno. Od akademije do mog stana na Soukbunaru ima jedno 10, 15 minuta, zavisi od vremena. Uglavnom je uzbrdica. Tako sam ja lagano koračala i zaista pazila gdje i kako stajem jer ima jedan dio sa klizavim kamenjem gdje ako padneš, nema te. I pređem ja to lagano i taman korak do ravnog asfalta i ja se okliznem i samo se prostrem. Nježno sam pomazila mekani pod i sa onim osmjehom zvanim sve-je-u-redu-baš-sam-blesava (ako je ko bio svjedok) ustanem i nastavim.

Volim ja s vremena na vrijeme ljubljenje s podovima. Radije to nego otići taksijem. To je posebna priča. Sigurna sam da sam ih ranije pominjala jer je nemoguće da sam to prećutala.
Poslednji put sam nažalost ponovo morala da zaustavim prvi taksi koji je stao jer mi je telefon bio izgašen i naravno, ko će drugi nego SARAJEVO TAKSI. Ljudi dragi, ako želite da vam ovaj grad ostane u lijepom sjećanju ne sjedajte u ove taksije. Oni deru. Deru kožu. Em što su jaaako neprijatni, em što pojma nemaju gdje su mjesta na kojima sam do sada trebala da idem, em što sami uzimaju bakšiš ukoliko im ne date tačno onoliko koliko je izbacio taksimetar, em što su zaista preskupi. Bukvalno sam morala da molim čovjeka da me odveze kući i kada je krenuo, negdje na pola puta naiđe neka rupa, neki radovi u toku, i on meni počne da se dere kako sledeći put treba da popunim ovu rupu pa da ga onda zovnem, na šta sam ja rekla da mi ne pada na pamet da ga ikad više zovnem. Naravno, tu se i završila sva naša priča.. i vožnja. Nisam mu platila a on mi je opsovao sve živo i neživo. Non stop ponavljam svim dragim ljudima da se klone Sarajevo taksija jer neljubaznije i odvratnije osoblje ne postoji. Za sve što vam treba pozovite 1516, taksi Samir&Emir, nisu najjeftiniji ali su odlični.

Uglavnom, morala sam da obilježim ovaj, neka bude, prvi snijeg i prvi zimski pad pa će ih, ako-Bog-da biti još ;)
Trenutno se zanimam snimanjem nečeg što ću izbaciti ili sledećeg mjeseca ili sledeće godine, vidjećemo kako budem imala vremena haha, ali biće super. Tako da pratite, a u međuvremenu pišite ili na fb, ili na mail, ili na insta, ili ovdje (gdje sam surovo izložena anonimnim komentarima haha).

Za sjutra ide jedna priča iz Mostara! Pozdrav.

LeeDee



3 comments:

  1. U nas je u mojih 22 godine zivota pa snig jedan put...bilo je ono, vidi snig!!! :D

    Nakon 15 min hodanja po njemu mi je pocea ic na zivce i mrzin ga...al je, lipo ga je vidit kroz prozor dok si u toplome uz caj

    B.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Tako i kod nas u Crnoj Gori. Doživljaj je bio prije par godina kad je pao, i to mi je bilo kul jer je trajalo par sati haha, ali ovdje u Sarajevu je druga priča .. evo pada upravo.. lijepo je s prozora, tačno :)

      Delete
    2. Samo ti cuvaj nos :D

      B.

      Delete

sta mislis? :)

Post Ads (Documentation Required)

Author Info (Documentation Required)