July 25, 2015

Dug je put.. (1. dio)

Prosle godine, negdje u ovo doba, borila sam se da upisem fakultet kad i svi moji drugari. FDU na Cetinju je bila moja jedina opcija 2014. godine. Otisla sam na sva 3 prijemna ispita i, kao sto se zna, nisam uspjela. Nije mi to palo toliko tesko koliko me smaralo da odgovaram na pitanja- ,,sta si upisala? i -nisi nista?" i na one poglede koji govore- ee, ko se nadao od tebe da ces bez fakulteta zavrsiti. Jer, naravno, takav je mentalitet ovdje, niko ne zna za drugu sansu.Takodje, tesko mi je palo sto mi svi odlaze i sto ja moram cijelu godinu prelezati kuci. Tako je bilo u pocetku. Da ne duzim sada, uglavnom, meni je ova godina prosla isto kao i svima koji su isli na faks ili radili. Slabo kad sam kuci, uvijek radim, uvijek ucim, citam, slusam, pisem, gledam.. nikad odmora. I to mi uvijek prija.

Nastavila sam da idem na casove glume iako su mi na akademiji rekli da sam "formirana glumica" i da dalje ne mogu (ocigledno ocekuju da ja vec dobijem Oskara pa da se upisem na fakultet). Bilo mi je veoma tesko nekoliko mjeseci da zaboravim te komentare i da ponovo ogradim zid oko sebe, ali kad sam uspjela toliko sam ga ucvrstila da sam jedva cekala sledeci prijemni.

Ove godine ni samo slanje dokumenata, ni prijemni, ni nista nije islo lagano i bas sam pomislila kako me zivot ili Bog ili nesto drugo, tjera da se odlucim da li sam za to ili nisam. Hocu li odustati ili ne.

Tog jutra, nas troje Petrovih glumaca(Trile, Jovana i ja) smo krenuli na prijemni oko 8 sati izjutra. Prijemni je pocinjao u 11 ali mi uvijek poranimo da ne bi zakasnili :) Sto se ispostavilo odlicno!
Stigli smo do iznad Brajica, kad tamo neki udes. Auta stoje, niko se 10 minuta nije pomjerio ni milimetar. Neki krecu da se vracaju. Sta cemo mi? Neki covjek kaze kako nekoliko sati sigurno nece biti prolaza. Okrecemo auto i spustamo se do Budve pa preko Crmnice krecemo nasu pustolovinu.

Prije svega, niko od nas ne zna kako doci do Crmnice, kuda dalje ici i gdje cemo stici. Idemo na slijepo. Vec je bilo 9 sati. Vozi, prati neko auto, idi pravo pa skreci, pa pravo u nedogled. Vozimo se beskonacno dugo a ne znamo ni da li smo na pravom putu. Trile se u medjuvremenu sjetio da postoji neka mala raskrsnica i mi stigli do nje (i sad se ne sjecam kuda smo otisli) i uglavnom, bili smo na pravom putu. Posle duzeg vremena uskocili smo u neku sumu sa uskim putevima. Rekose nam da je to put ka Crmnici. Odjednom vidis samo brda oko tebe, nema mora, samo zelenilo a imas osjecaj kao da ides na suprotnu stranu od Cetinja. Prestravili smo se. Vrijeme je islo a mi kao da smo stajali u mjestu. Nigdje kuca, nigdje zive duse. Mimoilazili smo se sa nekim kamionima pa smo ih pitali kuda sada (opet je bila neka raskrsnica). Covjek kaze idite pravo ali ni ovuda vam nije lose. Odosmo mi pravo i prvo sledece auto(nakon 15minuta) nam kaze da je trebalo drugom stranom da idemo jer je ovamo put uzasan. Jovana dala kljuceve Triletu i pustili Olivera i lagano, groznim putem, 20-30 na sat, vozimo pravo. Nisam uopste htjela da gledam koliko je sati jer smo se vozili dugo i samo sam pojacala muziku i urlali smo SVE BI DAAAA DA SI TUUUUUUUU, BAREM JEDAN TREN DA VICNOST BUDEEE, DA TI PRATIM TRAG U BESKRAJUUUU, SVE BI DAA DA SI TUUU!

Sad da vam ne pisem sve detalje jer ce se ovo bas oduziti, naisli smo na nekog taksistu koji nam je rekao da smo promasili put i da ga pratimo. Sreca nasa pa smo ga sreli jer smo krenuli u totalno drugom pravcu i ko zna gdje bi stigli. Izveo nas je na glavni put i to je bilo iznad Cetinja. Uopste nisam mogla da povezem gdje smo izasli :)
Posle milion sati vozenja, truckanja, nervoze, pjevanja, smijanja, vristanja i svadjanja, stigli smo na Cetinje i pravo na burek. Rekoh, ne bih propustila ovo sto sam cekala cijelim putem pa da i ne stignemo na prijemni :P Ljudi, bilo je 15 do 11.

Da jos skratim pricu- prijemni smo zavrsili i tada su nam rekli da niko nije primljen.
U tom trenutku sam odlucila da me Cetinje vise nece gledati i ovdje prekidam tu pricu :))

Trile i ja smo se dogovarali da pokusamo i u Sarajevu. Narednih 15 dana mi smo konstantno visili u pozoristu, vjezbali i razvaljivali se od monologa(i usput od cizburgera i vegetarijanskog burgera). Na kraju sam znala svaki njegov monolog napamet. Bila je to konstantna borba da se sve dovede u red. Kad bi se umorili, spavali smo po podu ili u drugoj kancelariji slusalu citanje poezije. Radili smo dan i noc. Od 12 do 12, svaki dan.
I tako smo saznali kad se predaju dokumenta, ali kako nismo mogli dva puta da idemo gore, zvali smo da pitamo da li mozemo poslati postom- preporuceno. Rekli su nam da moze. I mi smo se tu malo ukenjali jer smo slali dokumenta dan pred prijemni i evo kako je to izgledalo.

Kako bi popunili prijavu i poslali sva dokumenta sa uplatnicom, otisli smo rano ujutru za Kotor. On iz Tivta, ja iz Radanovica. Mene stomak razvaljivao a vrucina me totalno ubila u pojam. Ja u farmericama, dubokim starkama, kratkom majicom i kosuljom(ko mi je kriv) + torta sa stvarima. Neki momak u busu mi buljio u svjedocanstva cijelo vrijeme a ja nekim papirom prekrila ocjene hahaha. On poceo neku pricu, ja odgovaram nervozno, pusti me leoparde.
Dolazim do kancelarije pozorista i cekam da dodje ovaj glupan. Dolazi on, popunjamo prijavu i idemeo do poste da saljemo sve. Ja onako mrtva, lose mi je, vrti mi se, povraca mi se, idem po onom suncu. Dolazimo u postu i dajemo broj ziro racuna da prvo uplatimo pare i ona nam kaze da broj nije dobar. Pokusava par puta ponovo i ono isto. Trile zove akademiju, pita za broj, ovi mu diktiraju isti i mi opet pokusavamo ( za to vrijeme ja izlazim napolje da povracam) a ono i dalje ne moze. Sta sad? Pitamo ih, mozemo li poslati ekspresno postu pa cemo ovo ostalo doneti licno. Ova kaze da to moze stici najmanje za 3 dana. A BOZE MOJ PA SALJEMO U BOSNU A NE NA MARS! I nista od toga. Vracamo se u kancelariju toliko nervozni a smijemo se. Toliko borbe za Sarajevo, i smisljanja kako cemo i sta cemo, gdje su nam pare i gdje cemo ostati gore i na kraju nam raspala posta kaze da preporuceno pismo dolazi u susjednu drzavu za 3 dana!!! Nismo progovorili rijec. Sjedali smo u kancelariji i meni pade na pamet, gledajuci u faks, da posaljemo faksom! Tog dana smo urnisali akademiju hahaha. Zvali smo ih svaka 2 minuta za sva pitanja i informacije. Izasli su nam u susret i rekli da faksom posaljemo samo prijave a ostalo da donesemo licno. Slali smo faks naredna 2 sata zbog neke konekcije. Nakon svega toga, javili su da je stigla samo Triletova prijava i mi skocili na faks opet iznova za moju prijavu. Sat vremena jos. I zovemo ih i kazu da je stigla samo moja a da nije Triletova, da su pogrijesili. Boze sacuvaj! Trile vec odustao, nece da ide, ostavite sve, kaze :)) I opet slali faks milion puta i na kraju KONACNO stigne sve.
E sad. Rekli su da dokumenta moramo doneti danas (kasnije se ispostavilo da je Trile slagao samo da bi me nagovorio da odmah krenemo, idiot) i mi uzeli sve stvari i krenuli do Kamelije. Vec je bilo oko 3 sata. Po najvecoj onoj vrucini mi smo stopirali od Kamelije pa dokle stignemo. Stao nam je zajednicki prijatelj i odveo nas do Cogimara(malo posle Kotora). E tu smo na kartonu napisali velikim slovima HERCEG NOVI (jer smo planirali iz H.N. da idemo za Trebinje pa onda za Sarajevo) i stali pored puta i cekali. Naravno, niko nije ni pogledao a ne stao. Sigurno jedno sat na onom najgorem suncu (sjetite se samo u sta sam ja bila obucena). Na kraju nam stane bus i odvede nas do Herceg Novog.
Kako je bilo oko 4 sata kad smo stigli, otisli smo da jedemo i da setkamo malo jer je bus bio u 21:00h(zena koja tamo radi i koja je bila toliko neljubazna i brkata, nije htjela da nam da studentsku kartu pa sam morala da izmisljam broj indeksa)P.S. Nikad neljubaznije ljude nisam upoznala nego ljude u Novom tog dana. Blago nama. Grad pust jer se umire od vrucine ali su mi zato brusketi sa pecurkama pali kao nista :)) Kupili smo domine u radnji SVE ZA 1 EURO, u marketu cipseve i sladolede i otisli na autobusku u neki kafic. Prikljucili telefone na punjace i blejali tu sve do 21h. Znaci, ne da sam se ubudjala nego mi je lose bilo od same sebe. Igrali smo domine, pojeli i popili svasta nesto, pricali, salili se, nervirali opet, gledali filmove na telefonu, slusali muziku, prevrcali se po onim stolicama, buljili u sat svakih 20 minuta, pisali price, pricali o Sarajevu i cijelom tom danu.. i tamo negdje, posle 60 godina, dodje nam autobus.
Ulazimo, sjedamo i odjednom i jedno i drugo zabuljili u onu tablu na kojoj pise kuda ide bus. Znate sta je pisalo?
H. NOVI- TIVAT- BUDVA- PODGORICA- NIKSIC- FOCA- I. SARAJEVO

To be continued.. 

Lee Dee


5 comments:

  1. Pisi daljeeee :))

    ReplyDelete
    Replies
    1. danas dolazim kuci, pa najkasnije sjutra nastavljam :)

      Delete
  2. Lidija Kordić 27,5

    Kandidati koji su stekli najmanje 24 boda stiču pravo na upis prema Pravilniku o kriterijima za bodovanje kandidata na prijemnom ispitu

    ReplyDelete
  3. Ja cekam, cekam i cekam..

    ReplyDelete

sta mislis? :)

Post Ads (Documentation Required)

Author Info (Documentation Required)