August 24, 2014

Kad porastem bicu glumica.

Ironija u ovom naslovu je da ocigledno vise necu rasti hahah:) i sve u svemu, to moze i da znaci da ono sto ljudi rade da bi bili visociji, istezanje, ugradnja nekih gluposti, lomljenje kostiju i tako to, isto tako mogu i ja ispuniti ovaj cilj iako necu vise rasti.. slomicu kost glumi i eto me :) a sad bez zajebancije..



Vec veoma dugo imam zelju da se bavim glumom. Oduvijek sam voljela komediju jer kuci volim da se glupiram, a vala i ispred kuce;) , i redovno svojim nenormalnim forama zasmijavam ostale iako su preglupe:) jos kao mladja(da ne kazem manja haha) sam obozavala da imitiram, da izigravam, da karikiram i da oponasam komicare i to mi je nekako ostalo i dan danas.. ali nesto se ipak promijenilo, sada vise volim dramu:) Obozavam i dalje i uvijek cu obozavati da se glupiram i raspadam od smijanja, dranja i ne znam ni ja cime, ali kako sam vec malo starija, sve vise me privlaci mracna strana glume. Bolje se pronalazim u ozbiljnim situacijama i vise sebe tu dajem nego u komediji, mozda zbog toga sto mi je komedija sastavni dio zivota pa mi je nekako nezamislivo da to na silu nekome pokazem, jer nekad se prevarite kad treba da igrate ulogu i da budete smijesni, pa sami sebe iskarikirate sto nije dobro. Zbog toga mi je lakse da se prebacim na onu drugu stranu i da se uozbiljim malo.. Mada, generalno, nisam ja toliko neozbiljna uzivo :P
Prije par godina, Petar Pejakovic je poceo da drzi skolicu glume u Kotoru i ja kad sam za to cula, osmjeeh odmaa od uva do uva. To je bio period moje prve ljubavi i tako, da ne odugovlacim, nije mi bilo dozvoljeno da idem na te casove inace bih ostala bez moNka :) A kako sam, fala bogu, bila idiot retardirani, odustala sam od glume. I propustila dvije godine. Odmah posle toga sam se upisala(mislim upisala, ne upishala), i od tada, iako nije proslo mnogo vremena, ubijedjena sam da je, pored muzike, to sve sto zelim. U osnovnoj skoli (2.- 3. razred) sam igrala u predstavi i vec tad sam znala sta je moj fakultet, ali nisam imala najbolju ideju kako sve to izgleda dok se nisam upisala kod P.P.
Uslijedili su dani vjezbanja i spremanja za nasu prvu predstavu(mislim meni je prva s njima) i uzivala sam svaki provedeni sat tamo. Evo da vam pojasnim kako je: Znate one dane kad ne postoji stvar, osoba, nista sto vas moze oraspoloziti? Kad bi najradije poslali sve odakle su i dosli? Kad se nervirate oko svih mogucih stvari i odete toliko daleko da se na kraju pitate - zasto sam se rodila? hahaha znam, bolesno je, ali svi imamo te dane, ne pravite se pametni :) e sad.. jedan TAKAV dan mi poprave 2 sata moje skolice glume! Samo dva sata. U potpunosti! Kad izadjem iz pozorista, sijam. Osmjeh od uva do uva opet. I to je nesto sto me natjeralo da se i dalje drzim glume. To je jednostavno TO.
E kad pronadjete nesto sto vam, inace nepopravljiv dan, uljepsa i preokrene za 154685224 stepeni, onda treba da znate da je to nesto sto vam treba. I nema dalje:) Volim sto znam svoj put, vecina vas se boji svoj da otkrije ili se boji da pocne da radi na njemu. E ja jedva cekam da pocne nesto vece da se dogadja. Jedva cekam da prodjem prijemni, pa kad god to bilo jer, naravno, ne planiram da odustanem ukoliko ove godine ne uspijem, ali se iskreno nadam da hocu. Em sto bih ucila ono sto me zanima, em sto bih se posvetila skroz tome, em sto ne bih imala vremena da lupam glavu zbog licnih problema, ma nista. Sve je tu, u toj maloj zelenoj kucici na Cetinju, ili gdje god :)
Imali smo par konsultacija prije ovih prijemnih i ja sam prvi put tada usla u malu zelenu kucicu, i ne znam koliko vas je to osjetilo ali, znate li onaj osjecaj kad znate da tu pripadate :) znam da kenjam malo sad, ali majke mi moje, ja sam se tako osjetila :) nekako, kao da je to mjesto moja sledeca kuca, moja sledeca soba, moja sledeca porodica. Tako je nekako malo, zeleno(omiljena boja) i nema puno ljudi sto mi bas odgovara. Udjes i cujes studente u nekoj od ucionica kako vjezbaju, kako padaju, ruse, lome, vriste, placu.. a znate sto je najbolje? :) Ne postoje klupe i stolice kao u skoli, vec samo izderane stare daske koje uglavnom skripe gdje god nagazis haha:) i sjedis na podu, u trenerkama, ima po neka stolica ali to je uglavnom za vjezbe.. Sve je opusteno, oblacis se najgore moguce jer znas da ces cijeli dan da se prljas po podu, padas, vjezbas.. nema granica:)
Mozda i nije sto posto tako, ali ja sam stvorila taj utisak kad sam otvorila ta vrata i razgledala oko sebe. Jednostavno, natjera te da zamisljas.. Da zamisljas sebe jednog dana tu. Ma sigurna sam da ce mi jednom uspjeti!
I tako dodjoh do svoje prve, na malo visem nivou, predstave koju smo izveli u toku djecjeg festivala ove godine. Bilo je bas puno ljudi, i svi smo imali neku odredjenu dozu treme, jer nismo imali bas puno vremena da se spremimo i nije da smo rasturili ali je sve u svemu bilo odlicno:) Svako od nas je imao nekog u publici ko nam znaci i ko nas podrzava, i lijepo je bilo znati da i pored poznatih ljudi koji vam nikad nece reci da ste losi haha, ima i onih koji vas ne znaju a pohvale vas:) Uzivala sam. Znam da je moglo nebrojeno puta bolje ali za prvi put je bilo super. Opusteno i smijesno, zahvaljujuci Petru koji je izdvojio doosta vremena za nas smrtnike:) Ma nema boljeg osjecaja nego kad ti se pruzi sansa da se pokazes. E sad, ako zajebes, zajebao si ali nema veze. Ako ne odmah, jednom ces opet imat sansu . Ali do tad , vjezbaj gluperdo! :)

Uh.. ja svim ovim mojim pricama zelim da vam kazem koliko je vazno da slijedite svoje snove. Zivot nam nije dug, ni u jednom trenutku nismo besmrtni. Zelje i snovi su bitni. To nam cini zivot zanimljivijim i `more challenging` . S toga, stvari u svoje ruke i idemo! Ja bih voljela da meni ovo neko prica, ali ako vec meni niko ne prica, ja cu vama. Jer stvaaarno je bitno. Sigurno svi imate snove. Sigurno svi zelite biti nesto posebno. Sigurno sviii zelite biti srecni? zar ne?? Svima ce nam se ostvariti, ali pocnite odma tragati za necim vaznim, bitnim..
I ja sam hiljadu puta htjela da odustanem, koliko god voljela glumu. Ne podnosim pritisak, tj jos ne umijem da se dobro vladam pod pritiskom, ali evo me. Iako sam tako malii uradicu velike stvaari!- kaze lik iz jednog starog crtanog :)) Jao , ja sam srecna. Ja stvarno jesam jedno srecno prase. Samo jos jedna stvar i mogu da umrem :P
Salim se malo, ali evo pokusala sam ukratko da ispisem ono o cemu razmisljam u ovom trenutku i trudicu se da podstaknem sto vise ljudi da pocnu da ispunjavaju svoj zivot dobrim stvarima.
P.S. Jelena krava me prekinula u pisanju, pa sad ne znam sta sam jos htjela da dodam. :P

Lee Dee

2 comments:

  1. Punoo sreće u ostvarivanju svog sna,ali naravno ko je uporan snovi mu se i ostvaruju! ;) Piši o ice bucket challenge-u baš me interesuje tvoje misljenje o tome :)

    ReplyDelete

sta mislis? :)

Post Ads (Documentation Required)

Author Info (Documentation Required)